Poremećaji nedostatka pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) spadaju u najčešće neurorazvojne poremećaje  svojstveni po različitim kognitivnim i psihomotornim problemima koji se manifestiraju već u dječjoj dobi. Dokazana je genetska predispozicija, s tim da je iste gene moguće povezati kao podloga za razvoj i drugih psihičkih poremećaja (poremećaji raspoloženja, poremećaje ponašanja i osobnosti, druge neurorazvojne poremećaje). Simptomi ADHD mogu uvelike remetiti svakodnevno funkcioniranje osobe koja boluje od istog. Stoga je vrlo važno započeti rano i multidisciplinarno liječenje oboljelih, čime se učinkovito poboljšava kvaliteta njihovih života, a povećava se i mogućnosti usvajanja vještina suočavanja i prihvaćanja koje mogu potaknuti mentalnu otpornost i pomoći u sprječavanju budućih psihičkih i fizičkih problema u kasnijem životu.

Što su neurorazvojni poremećaji?
= skupina različitih stanja koja nepovoljno utječu na rast i funkcioniranje mozga što rezultira poteškoće s učenjem, ponašanjem, pamćenjem, samokontrolom, govorom ili drugim aspektima zdravlja.
= simptomi se obično pojavljuju tijekom ranog djetinjstva i mogu trajati u mladoj i odrasloj dobi, ili mogu ostati neprimijećeni ili nedijagnosticirani sve do odrasle dobi.

Karakteristike ADHD
Vidljiv je nedostatak pažnje i hiperaktivno-impulzivno ponašanje po tipu obrasca.
Dijete se teško fokusira na zadatke, stalno se vrpolji, ima problem u kontroli sebe, pretjerano priča, nemirno je, djeluje bez razmišljanja te su česti ispadi bijesa, prkosno i agresivno ponašanje.
Osobe s ADHD imaju veći rizik od razvoja migrene, astme, alergijskog rinitisa, imunološke disregulacije i atopijskog ekcema.

Etiologija ADHD
Genetski - često nasljedan i kombiniran s drugim mutacijama NP
Bolesti majke infekcije, pretilost, gestacijska HA, DM
Stres u trudnoći psihološki stres, postnatalna depresija majke
Psihoaktivne tvari u trudnoći pušenje, alkohol, droge ili lijekovi tijekom trudnoće
Bolesti novorođenčeta mala PT, nedonošćad, kongenitalne bolesti infekcije, neonatalni hipoksijsko-ishemijski događaji, ozljede mozga
   
Neke činjenice o ADHD
Prvi puta postavljena dg. tijekom 60-tih prošloga stoljeća
5% učestalost među djecom
3-4 x češće se javlja kod dječaka

Neuropatofiziologija ADHD
Prefrontalna kora kod ADHD sazrijeva sporije nego u zdrave djece i znatno je manjih dimenzija, što pogoduje problemima u kontroli izvršnim funkcioniranjem (upravljanje vremenom,  planiranju). 
Manji mali mozak pridonosi "inhibiciji motoričkog odgovora" - sposobnost potiskivanja radnji koje ometaju trenutni zadatak (sjedenje tijekom sata).
Manji hipokampus i amigdale mogu uzrokovati poremećaje u regulaciji pamćenja, emocija i ponašanja, što je čest kod djece s ADHD.
Studije s fMRI dokazale su nepravilnu aktivnost u nekoliko regija mozga uključenih u motoričku, kognitivnu i emocionalnu regulaciju u djece s ADHD.
Postoji kolektivna mreža struktura u mozgu koja je neobično aktivna u djece s ADHD dok odmaraju, a manje je aktivna kada su u zadatku koji zahtjeva pažnju i fokusiranost. Zato im je teško koncentrirati se u učionici i zato odlutaju tijekom zadatka koji zahtijeva pažnju, poput domaće zadaće.

Neurokemija kod ADHD
Služeći kao naš kontrolni centar, mozak šalje i prima električne signale ili "poruke" po cijelom tijelu. Mozak to čini putem neurona. Između neurona postoje praznine koju ispunjavaju neurotransmiteri i tako omogućuju prenošenje poruka.
Dopamin je glavni pojačivač signala u mozgu. Ima različite funkcije i opisana su četiri neuralna puta kojim se isti prenosi kroz jedne regije mozga u drugu.
Kod ADHD dva dopaminska puta su oštećena:

• „Put dopaminske nagrade” – kada iskusimo ugodu, povećava se količina dopamina i aktiviraju se osjećaji zadovoljstva i euforije.
• „Mezokortikalni put” – dopamin iz ovog puta pomaže prefrontalnoj kori da olakša izvršne funkcije kao što su spoznaja, radna memorija i donošenje odluka.

Znanstvenici vjeruju da su ti poremećaji posljedica neobičnog broja transportera dopamina u mozgovima osoba s ADHD. Prijenosnik dopamina je protein koji je odgovoran za uklanjanje dopamina iz sinapse. Povećani broj ovih transportera može dovesti do neobično niskih količina dopamina u mozgu. Jedan od dokaza za ovu teoriju je da su stimulansi često uspješni u smanjenju simptoma ADHD, a ti lijekovi suzbijaju ponovnu pohranu ili uklanjanje dopamina.

ADHD kod adolescenata
Adolescenti s ADHD imaju manje problema s hiperaktivnosti nego u dječjoj dobi. No, kada krenu u srednju školu, znatno se povećavaju očekivanja i akademska i društvena, što za njih može biti teško izdržati. 
Adolescenti s ADHD mogu biti impulzivni, skloni rizičnom ponašanju, nezrelog prosuđivanja i u stalnom traženju novih uzbuđenja. Sve ovo povećava rizik od nezgoda i ozbiljnih ozljeda.
Aktivnosti u tišini su općenito vrlo teške za adolescente s ADHD. Problem je sjediti i čitati ili raditi na nekom projektu čija izrada zahtjeva veći angažman.

ADHD kod odraslih
Postojanje ADHD-a u odrasloj dobi može rezultirati nizom problema koji utječu na cjelokupno funkcioniranje. Smetnje održavanja fokusa mogu dovesti do lošeg akademskog ili profesionalnog uspjeha. Vještine donošenja odluka ometa planiranje i organiziranost s posljedičnim čestim promjenama posla ili čak nezaposlenošću.
Prezentacije hiperaktivnosti u odrasloj dobi često se manifestira kao nestrpljivost i nemir, problem čekanja u redu, nepoštivanje međuljudskih granica. To također može biti povezano sa smanjenom tolerancijom na stres, što rezultira emocionalnom labilnosti i agresivnim ponašanjem.
Impulzivnost kod ADHD se obično opisuje kao averzija prema odgađanju tijekom odrasle dobi; češće je verbalna, a može dovesti do profesionalnih problema i rizičnog ponašanja (npr. nesreće na poslu ili vožnji pod utjecajem psihoaktivnih tvari).
Neke studije su pokazale da odrasli s ADHD imaju niži stupanj obrazovanja, manju vjerojatnost da će se zaposliti i nestabilne obiteljske odnose u usporedbi s općom populacijom.

Komorbiditeti ADHD i psihičkih poremećaja
ADHD se često povezuje s komorbiditetom povezanim s mentalnim zdravljem što dijagnostički može učiniti još složeniji proces.
Čini se da je istodobno postojanje s drugim psihijatrijskim poremećajima uobičajeno u oko 65% djece i 75% odraslih s ADHD.
Anksioznosti prate gotovo polovice odraslih osoba s ADHD, i to kao kao socijalna anksioznost, panični poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj.
Nesanica je uočena u približno 60-80% ispitanika s ADHD i pogoršava simptomatiku.
Nisko samopoštovanje vodi ka teškom depresivnom poremećaju, u oko 20% osoba s ADHD i veliki rizika od samoubojstva.
Konzumacija alkohola, duhana, kanabisa i drugih psihoaktivnih tvari s razvojem ovisnosti, može se promatrati kao posljedica emocionalne disregulacije ili kao pokušaj samoliječenja.
 
Pristup i liječenje ADHD
Sam ADHD i prateća stanja mogu rezultirati značajnim funkcionalnim oštećenjima, s ozbiljnim posljedicama u različitim životnim domenama i smanjenom kvalitetom života.
Nakon postavljanja dijagnoze, temeljitog sagledavanja stanja, kao i prisutnosti potencijalnih komorbidnih medicinskih i/ili psihijatrijskih pitanja, treba definirati odgovarajuću razinu personalizirane skrbi, uz napomenu da rana intervencija omogućuje učinkovitije upravljanje simptomima.
Liječenje uglavnom pomaže u upravljanju simptomima.
Bihevioralna terapija - psihološki pristupi usmjereni na promjenu samoporažavajućeg ponašanja (KBT)
Lijekovi stimulansi, antidepresivi, antikonvulzivi, antipsihotici,  adrenergički agonisti
TMS magnetski valovi aktiviraju  određeni dio mozga koji treba dodatnu stimulaciju
Komplementarna i alternativna medicina Dodaci prehrane, akupunktura, tjelovježba, promjena životnih navika, masaže, biljni lijekovi, meditacija

Jesu li neurorazvojni poremećaji trajni?
Da, neurorazvojni poremećaji su trajni i ne postoji poznati lijek za ta stanja. Međutim, postoje dostupne terapijske strategije koje mogu pomoći osobama s NP da upravljaju i nose se sa svojim simptomima.
Nadalje, kao i kod mnogih drugih stanja, rana identifikacija i intervencija ključni su za poboljšanje kvalitete života djeteta koje pokazuje znakove i simptome povezane s neurorazvojnim zastojem.

Uloga roditelja podrazumijeva stalnu skrb o djetetu, te prihvaćanje dužnosti i obveza vezanih za njegov psihički i fizički razvoj. Jedan od najboljih načina kako naučiti djecu mentalnoj snazi jest preslikavanje tih kvaliteta iz vlastitog života.
Mentalno jaka djeca spremna su za sve izazove svijeta što se postiže razvojem emocionalnih pozitivnih temelja, učenjem zdravih društvenih vještina i adekvatnim nošenjem s problemima.

Mentalna snaga zahtijeva da obratite pažnju na tri stvari: način na koji mislite, osjećate i djelujete. Veliko razmišljanje, dobar osjećaj i hrabro djelovanje pomaže nam u razvoju mentalnih mišića. Naravno, potrebna je praksa, strpljenje i stalno pojačanje da dođete do točke u kojoj ćete te stvari raditi prirodno većina nas ne provodi dovoljno vremena razmišljajući o tome kako se osjećamo. Zapravo, čak i kao odrasli, skloni smo uložiti više energije u borbu protiv svojih emocija.

Jedan od najboljih načina da naučite djecu mentalnoj snazi jest preslikavanje tih kvaliteta u vlastiti život. Pokazati svom djetetu kako biti mentalno jak najbolji je način da ga potaknete da razvije mentalnu snagu. Razgovarajte o svojim osobnim ciljevima i pokažite djetetu da poduzimate korake kako biste ojačali. Neka vam samousavršavanje i mentalna snaga budu prioritet u vlastitom životu i izbjegavajte stvari koje mentalno jaki roditelji ne rade

Biti mentalno zdrav tijekom djetinjstva uključuje postizanje razvojnih i emocionalnih prekretnica i učenje zdravih društvenih vještina i kako se nositi s problemima. Veća je vjerojatnost da će mentalno zdrava djeca imati pozitivnu kvalitetu života i vjerojatnije je da će dobro funkcionirati kod kuće, u školi i u svojim zajednicama.

Djetetov zdrav razvoj ovisi o njegovim roditeljima — i drugim skrbnicima koji djeluju u ulozi roditelja — koji im služe kao prvi izvori podrške u osamostaljivanju i vođenju zdravih i uspješnih života.
​
Mentalno zdravlje roditelja i djece višestruko je povezano. Roditelji koji imaju vlastite probleme s mentalnim zdravljem, kao što je suočavanje sa simptomima depresije ili tjeskobe (strah ili zabrinutost), mogu imati više poteškoća u pružanju skrbi za svoje dijete u usporedbi s roditeljima koji opisuju svoje mentalno zdravlje kao dobro. Briga o djeci može stvoriti izazove za roditelje, osobito ako nemaju sredstava i podrške, što može imati negativan učinak na mentalno zdravlje roditelja. Roditelji i djeca također mogu doživjeti zajedničke rizike, kao što su naslijeđene ranjivosti, život u nesigurnim okruženjima i suočavanje s diskriminacijom ili uskraćenošću.

Moglo bi se reći da nam je agresija urođena karakteristika, no to ne znači da je agresija naša svakodnevica. Možemo reagirati agresivno u situacijama u kojima nam je neugodno ili se bojimo ili kada nas druga osoba isprovocira, ali u istim situacijama možemo reagirati posve pozitivno i smireno.
Agresija je pod kontrolom dijela mozga koji se zove amigdala. Amigdala je odgovorna za reguliranje naših percepcija na agresiju i strah. Amigdala uočava i reagira na opasnost što može rezultirati agresivnim odgovorom. Amigdala je pod kontrolom dijela mozga koje se zove prefrontalna kora (smještena iza čela) koja pomaže u regulaciji negativnih emocija, pa i agresije.
Za razvoj agresije u tijelu vrlo su važni hormoni, s tim da je najbitniji testosteron i za muškarce i žene. Testosteron direktno povećava stres i negativne emocije (npr. vrijeđanje) a time i mogućnost razvoja agresije. Dokazano je da manjak serotonina („hormon sreće“) povećava rizik od buduće agresije.
Konzumacija alkohola i narkotika povećava razvoj agresije na više načina:

• remećenjem izvršnih radnji, tj. kognitivnih sposobnosti koje nam pomažu da planiramo, organiziramo, razumijemo, postižemo ciljeve, kontroliramo emocije i inhibiramo (držimo pod kontrolom) nepoželjno ponašanje
• fokusiranjem na samoga sebe i umanjivanjem svijesti o socijalnim situacijama (tj. dozvoljenom ponašanju)
• smanjenjem pažnje čime se smanjuje uvid u negativne ishode našeg ponašanja (npr. agresivnog)

Agresiju mogu potaknuti različiti stimulirajući impulsi, npr. vožnja biciklom, erotski filmovi, jaka buka i muzika. Također sve se više govori da su visoke temperature uzrok većoj razini agresije i nasilju, tako da postoje brojna istraživanja o proučavanju povezanosti vrućine i agresije kao posljedica globalnog zagrijavanja naše planete Zemlje.
Mogućnost gubitka kontrole nad agresijom puno je češća kada smo ljuti, loše raspoloženi, umorni, u bolovima, bolesni, frustrirani, ali i kod negativnih događaja i neugode koju nam mogu stvarati negativne misli.
Posebno bih naglasila prenesenu agresiju koja se javlja kada negativne emocije uzrokovane određenom osobom potaknu agresiju prema nekoj drugoj osobi koja nema veze s izvorom frustracije.
Dokazano je da osobe koje su napadnute i ne mogu se boriti upravo protiv te osobe postanu jako agresivne prema drugim nevinim osobama i to često prema osobama koje su sličnog izgleda ili karakteristika pravom izvoru provokacije (npr. vršnjaci).
Ponavljajuća provokacija od drugih osoba, može biti pokretač za agresiju ukoliko je osoba izložena negativnoj emociji kakav je strah od smrti ili bolesti (npr. život u lock down-u tijekom epidemije Corona virusa). 

Na 10. 09. obilježava se Međunarodni dan samoubojstava ili suicida. Oduzeti ili uzeti sam sebi život može biti posljedica bolesti, najčešće psihičke, no i odraz nemoći osobe koja se našla pred zidom kojeg nije mogla preskočiti ili zaobići ili pronaći vrata ili prolaz.
Sve je više obitelji koji su iskusili posljedice suicida ili pokušaja suicida. Kako se životne okolnosti mijenjaju, tako se i mijenjaju obitelji. Obitelj predstavlja izvor mnogih očekivanja, ponajprije emocionalnih. Odrastanje u obitelji opterećenoj neimaštinom, nasiljem, kroničnim bolestima a poglavito alkoholizmom ili drugim bolestima ovisnosti, te lošom ili neadekvatnom komunikacijom može predstavljati temelj za razvoj različitih psihičkih poremećaja u djece i mladih koji se mogu manifestirati neposredno ili kasnije u odrasloj dobi.
Svjedoci smo porasta učestalosti emocionalnih i psihičkih problema u djece i mladih. Čak jedno od troje djece ne osjeća se dobro. Dijete ili mlada osoba nije zrela da se zdravo obrani od lavine frustracije i nema snage da traženje pomoći ljudi oko sebe može značiti spas od nagona smrti koji je momentalno jači od nagona za životom.
Krivnja nas koji smo još živi neće pomoći onima koji to više nisu. No, možemo svoju nemoć usmjeriti ka pomoći djeci i mladima koji su pri vrhu erupcije svog emocionalnog vulkana. Stoga, preporučujem da:

• Shvatimo da je psihičko zdravlje bitan dio cjelokupnog zdravlja djece i mladih
• Aktivno radimo na osnaživanju djece i mladih da prepoznaju teške emocije, upravljaju s njima i uče iz njih
• Borimo se da svako dijete ima pristup kvalitetnoj i kompetentnoj skrbi za mentalno zdravlje
• Tražimo da u svim obrazovnim I društveno korisnim ustanovama postoje stručnjaci za mentalno zdravlje djece i mladih
• Podržavamo mjere za poboljšanje ekonomskih i društvenih prilika cjelokupne zajednice jer svaki zadovoljan roditelj ima veće mogućnosti da odgaja emocionalno zdravo dijete.

Dopustite da vam objasnim neke od promjena kod vašeg pubertetlije, kako bi svima bilo bolje.
 
Kako se dijete približava adolescenciji, emocije postaju intenzivnije. Kako to znamo? Ne radi se samo o lupanju vratima ili bezrazložnom durenju. Limbičko područje živčanog sustava blisko surađuje s moždanim deblom i tijelom kako bi stvorilo emocije — u mozgu adolescenata te strukture imaju mnogo veći utjecaj na razmišljanje nego kod djece ili odraslih.
 
Tijekom jednog istraživanja, skenirali su mozak djece, adolescenata i odraslih i pokazali im sliku emocionalno izražajnog ili neutralnog lica. Pronašli su intenzivnije emocionalne reakcije među adolescentima i relativno blage reakcije kod djece i odraslih. Kada adolescentu pokažete neutralno lice, aktivira se njihova amigdala – oni misle da osoba ima negativan emocionalni odgovor, a ne neutralan.
 
Ova povećana emocionalnost uzrokom je da adolescenti mogu postati lakše iritirani, uznemireni i neraspoloženi - i mogu imati odnos sa samim sobom koji je zbunjujući. Čini se da ovi intenzivni subkortikalni utjecaji dolaze niotkuda i uzrokuju promjene raspoloženja iz minute u minutu. Stoga, dragi roditelji, povucite se malo! Pustite ih da osjećaju što god osjećaju u danom trenutku. Ako „skočite“ na adolescenta i pokušate ga kazniti zato što je emocionalan, samo ćete ga odgurnuti i udaljiti od sebe.
 
Dopamin je neurotransmiter koji povezuje moždano deblo, limbičko područje i korteks (koru mozga) - a jedan od njegovih zadataka je da se osjećamo dobro kada dobijemo nagradu.
 
U usporedbi s djetetom ili odraslom osobom, početne razine dopamina u adolescenata su niže. Ali količine oslobađanja su veće. Novost je jedna od glavnih stvari koja može potaknuti oslobađanje dopamina. To znači da nove stvari adolescenti bude sreću i dobre osjećaje. Adolescentu dosadi staro, isto staro — zbog čega bi srednje škole trebale promijeniti način na koji pristupaju školskom iskustvu. Moraju se više poigravati urođenom nagonu adolescenata za novostima.
 
Još se nešto događa u adolescentnom limbičkom području – a to je da mozak mijenja način na koji procjenjuje je li nešto dobro ili loše. U pomaku iz djetinjstva u adolescenciju, mozak se počinje fokusirati na pozitivan, uzbudljiv aspekt izbora i minimizirati negativne, opasne aspekte. To nazivamo hiper-racionalno razmišljanje, i ono povećava vjerojatnost da će adolescent voziti brzo, uzimati različite psihoaktivne tvari ili sudjelovati u rizičnim ponašanjima.
 
Mi sisavci imamo privrženost. Ono što se događa s privrženošću u ranim godinama doista je važno jer dojenčad ovise o svojim skrbnicima kako bi preživjela. Kako starimo, privrženost ne nestaje – to je doživotni proces. Što se događa u adolescenciji? Umjesto da su okrenuti roditeljima, sve se više okreću vršnjacima, što je normalno i preduvjet je za preživljavanje u odrasloj dobi. Ovaj pomak prema vršnjacima, roditeljima može stvoriti loše osjećaje, jer oni više nisu u ulozi primarnog skrbnika, što može djelovati odbijajuće i poput izdaje.
 
Pripadanje grupi vršnjaka – čak i ako je to samo jedna osoba – može se osjećati kao pitanje života i smrti: „Ako nemam barem jednog vršnjaka s kojim sam povezan, ja ću umrijeti.” Dakle, ako je zabava u tijeku, adolescent bi se mogao osjećati da će umrijeti ako ne ode.
 
Bliskost nam je potrebna iz još jednog razloga, a to je da, adolescenti mogu žrtvovati moral za članstvo. Za to imamo naziv: pritisak vršnjaka.
 
Dakle, ono što roditelji i njihova djeca adolescenti trebaju učiniti, jest njegovati pomak figure privrženosti s roditelja na vršnjake jer je to put ka uspješnijoj i mentalno zdravijoj odrasloj dobi.
 
Odrasli bi trebali poštovati ovo intenzivno, emocionalno okretanje od sigurnosti roditelja prema novostima i vršnjacima. Kao dijete, gledamo odrasle i mislimo da oni sve znaju, a posebno roditelji. U adolescenciji, mozak se mijenja na način koji potkopava te pretpostavke iz djetinjstva i shvaćamo da naši roditelji nisu heroji. Naravno da ih volite, ali shvaćate da su ljudska bića, što je ključni korak ka tome da i sami postanete odrasli. S novim mozgom dolazi i novi svijet. Razlog zašto je ljudska vrsta, u dobru i u zlu, toliko prilagodljiva je upravo naša adolescencija. Tijekom iste sve dovodimo u sumnju i privlače nas inovacije i novosti. To može biti opasno za nas kao pojedince, ali je vrlo dobro za našu vrstu u cjelini.
 
Koliko osoba poznajete koji su u svom odraslom životu zadržali bit adolescencije? Tko je ostao društveno i politički aktivan? Tko održava bliska prijateljstva — naš “društveni angažman”? Tko nastavlja isprobavati nove stvari i ne zadovoljava se istim starim? Tko je održao svoje umove u izazovu “kreativnih istraživanja”?
 
Neuroznanost otkriva da naš mozak nikada ne prestaje rasti, što se naziva neuroplastičnost. Što potiče taj rast i održava vas mladima? Emocionalna iskra, strast, društveni angažman, prijateljstva, novosti i kreativni otvori. To je bit adolescencije!
 
Razmislite o tome sljedeći put kada budete u iskušenju ismijati svoga ili druge adolescente jer je adolescent ili upotrijebite izraz "adolescent" kao uvredljiv i ponižavajući. Umjesto da se rugate njihovim emocijama ili buntovnosti, mogli biste i sami pokušati biti malo više adolescent. 

Mnogi od nas potkopavaju ili sabotiraju svoju sreću, svjesno ili nesvjesno što dugoročno negativno utječu na naše emocionalno, mentalno ili fizičko blagostanje. Dva područja naših života koja najčešće stradaju zbog samo-sabotaže su karijera i osobni život.
 
Primjer svjesne samo-sabotaže: prestajemo s redovitom tjelovježbom iako nam je postala svakodnevna rutina. Izgovori: previše smo umorni da bismo vježbali, ili se namjerno zatrpavamo obavezama kako ne bi imali dovoljno vremena tijekom dana.
 
Primjer nesvjesne samo-sabotaže: uvjeravamo sami sebe da imamo dovoljno vremena za završetak zadatka na poslu. Ne vidimo da nam čekanje do posljednjeg trenutka umanjuj mogućnosti za kvalitetno odrađivanje projekta.
 
Uobičajeni znakovi samo-sabotaže
 
• Perfekcionizam
• Sindrom varalice
• Narcističke prilagodbe
• Odugovlačenje
• Nevjera
​• "Odbacivanje" veze koja obećava
• Usmjeravanje energije na krive načine
• Ograničavanje angažmana u vezi
• Emocionalna ("ugodna") prehrana
• Samoliječenje
 
Tri najčešća samo-sabotirajuća ponašanja
 
1. Govoriti jedno, raditi drugo
Kada koristimo ovaj obrazac, naše ponašanje, vrijednosti i misli često su neusklađene. Licemjerje je crvena zastava narcisoidnog ponašanja u kojem se projekcija koristi kao obrambeni mehanizam za odgurivanje osjećaja niskog samopoštovanja ili poljuljanog vlastitog identiteta.
 
Na poslu: licemjerje se vidi kada šef ili menadžer savjetuje zaposlenicima da ne koriste svoje telefone tijekom sastanaka tima, s tim da on iste koristi. Ili, možda imamo naviku ustajati prekasno ujutro, zbog čega kasnimo na posao, ali nakon što smo sami sebe počastili svojom točnošću.
 
U vezama: Možemo upoznati nekoga tko se odrekao određene "vrste" partnera, jer ga podsjeća na njegovu prošlu traumu ili nekoga sa sličnim karakternim osobinama ili obrascima ponašanja kao toksična osoba iz prošlog života.  
 
2. Nasilno ili zanemareno djetinjstvo
Zanemarivanje ili odbacivanje tijekom djetinjstva može utjecati na naše samovrednovanje i samopoštovanje, uključujući razvoj mogućih problema s našom slikom o sebi i identitetom. Povijest traume ili zlostavljanja može utjecati na našu sposobnost da vjerujemo sebi i drugima ili da budemo ranjivi i distancirani u odnosima.
 
Na poslu: Iz samoodržanja ili zbog nepovjerenja prema ljudima, osoba možda neće sudjelovati u događajima vezanim za posao ili može ograničiti svoja razmišljanja ili ideje zbog straha od osude. U najgorem slučaju, ovaj obrazac može ograničiti napredovanje ili može dovesti do otpuštanja osobe s posla jer nije timski igrač.
 
U odnosima: možemo razviti "prisilu da ponavljamo svoju traumu", neprerađenu bol ili strahove od napuštanja zbog čega ulazimo iz jedne veze u drugu. Partner dobiva ulogu roditelja zlostavljača. Strah od napuštanja je zapravo strah od bliskosti i povezanosti.
 
3. Strah od neuspjeha i strah od uspjeha
Netko tko se boji uspjeha može potkopavati svoja dostignuća ili sabotirati svoje šanse za napredovanje ili rast.
 
Na poslu: Zbog ovih strahova osoba se potkopava na način da namjerno zaostaje u znanju i riskira stručno stagniranje. Ili možda previše brine što drugi kažu ili misle kada dobije zasluženo promaknuće, pa sabotira svoje šanse da ga uopće dobiju.
 
U odnosima: Zbog nerazriješene traume i obrasca ponašanja nesvjesno tražimo odnose koji u konačnici vode do neuspjeha. Možemo odabrati partnera koji nije emocionalno kompatibilan s nama ili koji nema kapaciteta u potpunosti se predati, pa je veza osuđena na propast. Možemo se sami bojati uspješne veze i početi stvarati probleme i time sabotirati sami tu vezu.
 
Prepoznavanje obrazaca samo-sabotaže
 
Samosvijest je prvi korak ne samo za uočavanje obrasca ponašanja, već i sposobnosti prepoznavanja odakle potječe. Mnogo puta, da bismo u potpunosti razumjeli "kako" se pojavio obrazac samo-sabotaže, moramo ispitati svoja najranija iskustva i njihov utjecaj na naše navike.
 
Kako zaustaviti samo-sabotiranje
 
Samo-sabotaža nije dio našeg karaktera, niti definira tko smo, niti briše naše znanje i talente, stoga je moguće samo-sabotažu zamijeniti samo-napredovanjem. Krenite jednostavno i postupno dodavati sve više metoda samo-napredovanja sve dok vaš unutarnji kritičar ne prestane sprječavati vaš uspjeh i sreću.
 
Osam savjeta za prestanak samo-sabotiranja
 
1. Pojačajte svoju samosvijest
Provedite vrijeme u samorefleksiji kako biste povećali svoju samosvijest o vlastitom samo-sabotiranju. Pokušajte redovito pisati dnevnik kako biste dokumentirali svoja ponašanja i misaone obrasce i vidjeli možete li prepoznati od kuda dolaze. Kako razvijate uvid u sebe, možete postati svjesniji o tome gdje trebate napraviti promjene.
 
2. Pogledaj prije nego što skočiš
Ova stara poslovica krije mudrost za moderne samo-sabotere. Kad počnete primjećivati ​​negativna ponašanja, misli i osjećaje, zapitajte se pomažu li vam te navike ili vam štete. Često se osjećamo pod pritiskom da nešto činimo (ili izbjegavamo) iz straha, tako da odvojite trenutak da odlučite hoće li vas nešto zadržati ili pomaknuti naprijed.
3. Postavite smislene ciljeve i akcijski plan
Smisleni ciljevi pomažu vam živjeti s namjerom. Još snažnije, napravite smislene ciljeve s određenim radnjama. Uzmite u obzir svoje najdublje vrijednosti kada postavljate svoje ciljeve. Što više želite u svom životu? Što stvara osjećaj smisla i svrhe? Zbog čega se osjećate energično i živo? Zatim odlučite koje male korake možete poduzeti da se pomaknete prema cilju.
 
4. Napravite male promjene
Pozitivno djelovanje svakako pobjeđuje samo-poražavajuće djelovanje, ali zapamtite da se navike najučinkovitije mijenjaju malim koracima. Zamijenite jednu misao ili ponašanje svaki dan i dajte si vremena da ta promjena postane navika.
 
5. Sprijateljite se sa sobom
Unutarnji kritičar primarni je čimbenik u osnovi samo-sabotaže. Stoga je zamjena automatskih, samokritičnih misli s onima koji više njeguju, ključni korak u zaustavljanju samo-sabotaže. Razvijte nježan, prihvaćajući stav prema samome sebi priznavanjem svojih emocija i prihvaćanjem prošlih pogrešaka kao neminovni dio svoje promjene i rasta.
 
6. Upoznajte i prihvatite svoje prednosti
Svatko ima snagu karaktera koja mu može pomoći da napreduje nakon što se prepozna, prizna i prigrli. Razmislite o svojim jakim stranama, identificirajući ne samo stvari koje radite dobro, već i stavove koji su vam dragi i pozitivne emocije koje doživljavate. Kada se osjećate najbolje? Poznavanje svojih jakih strana i pronalaženje načina da iskoristite te prednosti - barem jednu svaki dan može pomoći da razvijete ljubav prema sebi.
 
7. Vježbajte Mindfulness
Mindfulness je način života koji uključuje potpunu prisutnost i utemeljenost u svakom trenutku. Pomaže vam da odvojite prošlost od sadašnjosti, kao i misli od stvarnosti. To vam, pak, pomaže da odaberete kako ćete odgovoriti na problematičnu situaciju ili osobu.
 
8. Radite s terapeutom za mentalno zdravlje
Terapeut vas može nježno voditi prema dubljem samo-razumijevanju. On također pruža savjete i strategije za suočavanje sa samo-sabotirajućim mislima i pronalaženje načina da pojačate emocionalnu brigu o sebi. Pronađite terapeuta s kojim se osjećate ugodno i započnite proces transformacije svog života.
 
Samo-sabotaža nije karakterna mana. Nije ništa više od sklopa ponašanja, koji obično proizlaze iz negativnih uvjerenja temeljenih na strahu iz ranijeg života, koji nas sprječava da postignemo svoje ciljeve u jednom ili više područja. Život koji zamišljate je nadohvat ruke.

Traumatske ozljede mozga najčešće se kod osoba starih od 15 do 25 godina. Upravo u tom razdoblju osoba sazrijeva, postaje neovisna, razvija svoje socijalne mreže, seksualni identitet i stvara intimne veze koje će imati veliku važnost u budućem životu.
Nakon ozljede mozga preboljeli često imaju problem sami sa sobom, ali i sa svojom okolinom. Naročito sa svojom najbližom okolinom. Javljaju se problemi u emocionalnim vezama, što zadire i u intimne odnose, tj. seksualne odnose.
Zbog moždane traume stvaranje i održavanje veza postaje veliki problem i to uslijed promjena u kogniciji, ponašanju i osobnosti.
Često se dešava da se tijekom neurokognitivne rehabilitacije, problemi u intimni i seksualnosti uopće ne sagledavaju sve dok problem ne postane prevelik i razvije se stvaran poremećaj u seksualnom ponašanju.

Koji su uzroci seksualnih promjena kod ozljede mozga?
Traumatska ozljeda mozga često je povezana s oštećenjem limbičkih struktura (hipokampus, amigdala, hipotalamus, talamus, cingulum, frontalna kora) – to su moždani dijelovi uključeni u regulaciju seksualnog odgovora. Moguće su i promjene u motoričkim ili senzornim funkcijama ili kronično prisutnoj boli što dodatno negativno utječe na uživanje u seksualnim aktivnostima.
Na seksualnost utječu i tjelesne promjene, promjene u samopouzdanju, promjenjivo raspoloženje (depresija i anksioznost), preokupiranost svojim trenutnim stanjem, naročito ako su te promjene vidljive vanjskoj okolini.
Komunikacijske sposobnosti s partnerom se mijenjaju zbog promjena u kogniciji, smanjenoj kontroli svojih ponašanja, promjene u načinu komunikacije, socijalnim prosudbama i rastućem egocentrizmu (zbog gubitka samopouzdanja i samopoštovanja).
Dodatni negativni čimbenik je nemogućnost obavljanja uobičajenih radnih, obiteljskih i ostalih aktivnosti što je gotovo obavezno u ranim mjesecima po traumi i tijekom rehabilitacijskog tretmana, a nekad i kasnije.
I partner može patiti zbog nemoći, promjene uloga u paru, prisutan je osjećaj usamljenosti, ljutnje ili krivnje koji sve više rastu. Tako da i partner gubi osjećaj i interes za seksualne aktivnosti i sveukupni interes za voljenu osobu.
Istraživanja ukazuju da svaka druga osoba s preživjelom traumom mozga ima određene seksualne poteškoće i to unutar pet godina od samog događaja. Uglavnom se razvija smanjenje frekvencije i kvaliteta seksualnih odnosa što dodatno utječe na gubitak libida. Kod malog broja se razvija hiperseksualno ponašanje.
​
Kako pomoći preboljelom od ozljede mozga?
Važno je što prije krenuti razgovarati s partnerom o problemu sa seksualnosti. Pokušati stvoriti romantične situacije, vrijeme samo za vas dvoje, razgovarati toplo o prvim danima veze. Zaboravite na samu traumu. Budite uporni. Možda prvi puta neće biti uspjeha, dapače, moguće su velike frustracije. Ali samo otvoreno razgovarajte. I kemija mozga bi trebala odraditi svoje. Ukoliko nakon više pokušaja i dalje ne bude uspjeha, potražite zajedno stručnu pomoć, bez srama i straha. Seksualni odnosi su dio naše prirode i neophodni su u njegovanju ljubavnih odnosa, a odnosi su sve.

Danas se u Hrvatskoj obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama i to u spomen na tri žene koje su ubijene na zagrebačkom Općinskom sudu 22. rujna 1999. godine, kada je tijekom brakorazvodne parnice Mato Oraškić usmrtio svoju suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, te sutkinju Ljiljanu Hvalec, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković.

​Što je nasilje nad ženama? Svako djelo nasilja osnovano na spolnoj razlici koje ima za posljedicu fizičku, seksualnu ili psihološku povredu ili patnju žene, uključujući prijetnje, prisilu ili nadmoćno uskraćivanje slobode, od strane društvene zajednice ili pojedinca. Isto se najčešće dešava u obiteljskom domu, od strane intimnog partnera ili drugog člana obitelji, poznate i drage joj osobe.
Koji su uzroci nasilja nad ženama? Sve se to zbiva kroz kulturne, ekonomske, pravne i političke okvire koji zajedno grade nasilje unutar obiteljskog doma. Intimnost i zatvorenost obiteljskog doma nasilje prikriva. Obiteljska neimaština i siromaštvo, te kontinuirani stres i frustracije sa razvojem alkoholizma i ostalih ovisnosti, povećavaju učestalost nasilja u obitelji. Financijski neovisne žene nisu u mogućnosti izaći iz nasilne veze. Nasilno ponašanje nije posljedica gubitka kontrole već proračunati način jačanja svoje dominacije i kontrole nad ženom i djecom u čemu mu pomaže nedostatna pravna i politička zaštita žrtava od nasilnika i nasilja.
 
Kako prevenirati nasilje nad ženama? Problem nasilja nad ženama može se rješavati samo ako je prepoznat. To je moguće tek kroz intersektorsku suradnju zdravstvenih djelatnika, sa socijalnom službom, pravosuđem, policijom, nevladinim udrugama i ostalim strukama uključenih u zaštitu žrtava nasilja, te koordinaciju i odgovorno postupanje kod svakog pojedinog slučaja. Neophodna je kontinuirana edukacija šire javnosti o problemu zlostavljanja žena putem preventivnih programa o nenasilju koji treba obuhvatiti školsku djecu, adolescente i odrasle.

Radi se o poprilično čestom ponašanju adolescenata, odnosno svaki treći adolescent se u trenutku krize može aktivno samoozlijediti. Najčešće se radi o zarezivanju ili gorenju, udaranju po zidu ili drugim objektima, bacanju, štipanju, lomljenju kosti, gutanju otrovnih tekućina, usporavanju cijeljenja svojih rana. Kada se krene s tom radnjom ubrzo se postaje ovisan o tome i ponekad je teško prestati. 
Do nedavno se smatralo da je samoozljeđivanje simptom kojeg nalazimo uz razvojne poremećaje, poremećaje prehrane i granični poremećaj ličnosti. Psihički poremećaji koje prati samoozljeđivanje u adolescenata uključuju internalizirajući poremećaji (depresija, PTSP, generalizirana anksioznost), eksternalizirajući poremećaji (poremećaj ponašanja, opozicijski prkosni poremećaj), bolesti ovisnosti. Zapravo, samoozljeđivanje adolescenata je čest nespecifični psihički problem nevezan za bilo kakav psihički poremećaj.
Postoji i određena povezanost samoozljeđivanja i iskustva zlostavljanja u ranom djetinjstvu, posebno seksualnog zlostavljanja. Djeca koja su izložena bulingu vršnjaka ili su doživjeli neugodnosti zbog svoje spolne orijentacije često se samoozljeđuju.
Samoozljeđivanje pomaže kao način samoliječenja stresa i ublažavanja loših misli i problema, unutarnjeg nemira i napetosti, podizanja raspoloženja, tj. da se dijete osjeti da je živo.
Ovo je ponašanje jako „zarazno“ među adolescentima, tj. prenosi se među vršnjacima, čak postoje i grupe na društvenim i web site-ovima.
Adolescenti koji koriste samoozljeđivanje imaju viši stupanj fiziološke pobuđenosti tijekom stresnih situacija i imaju problem u suočavanju s istim.
Samoozljeđivanje može biti i način izbjegavanja teških situacija za adolescenta kako bi smanjio pritisak roditelja ili vršnjaka spram svojih obveza u školi ili drugo.
ZAŠTO SAMOOZLJEĐIVANJE?

1. Regulacija afekta: tjeskobe, ljutnje, frustracije, depresije
2. Promijena stanja: uklanjanje od problema, prestanak suicidalnih misli
3. Samokažnjavanje
4. Prestanak disocijacije
5. Interpersonalno: osiguravanje njege i pažnje, povezivanje s vršnajcima

 
Liječenje se temelji na kombinaciji individualne i grupne psihoterapije s ciljem usvajanja vještina regulacije emocija, interpersonalnih odnosa (komunikacijske vještine) i samosvijesti. Uključivanje obitelji kao suport je vrlo važno. Farmakološko liječenje ovisi o simptomima prilježečeg psihičkog poremećaja.

​Fizička bol nastala samozljeđivanjem samo na kratko odnese ružne misli i emocionalna bol se ponovno vraća kod novog problema. Razgovori sa samim sobom, roditeljima, drugim članovima obitelji ili prijateljima, stručnjacima mentalnog zdravlja čine da je bol svakim danom sve manja i manja i na kraju u potpunosti nestane.

Zašto sam kao roditelj i psihijatar aktualno u strahu za psihičko zdravlje naše djece?
Zato što su zadnjih godinu dana okruženi različitim anti-Covid zabranama: ne smiju se družiti zbog mogućnosti širenja virusa, ne smiju ići u školu zbog mogućnosti širenja virusa, ne smiju se adekvatno educirati u školi zbog mogućnosti širenja virusa, ne smiju se baviti sportom zbog mogućnosti širenja virusa, ne smiju putovati zbog mogućnosti širenja virusa, ne smiju napredovati u svakom pogledu zbog mogućnosti širenja virusa……… Vjerojatno sam štogod i zaboravila spomenuti…. zbog mogućnosti širenja virusa.
Usmjeriti ću se samo na blagodati sporta na psihu mladih.
Mladi koji se bave sportom imaju osam puta veću vjerojatnost da će biti aktivni u sportu i u odrasloj dobi.
Dokazano je da program tjelovježbe u trajanju od minimalno dva tjedna značajno poboljšava našu sposobnost učenja, efikasnost u donošenju odluka i procesiranje različitih informacija. Organizirane sportske aktivnosti pomažu djeci da razviju i poboljšaju kognitivnih vještina. Fizička aktivnost općenito je povezana s poboljšanim akademskim postignućima, uključujući ocjene i standardizirane ocjene na testu. Nadalje, takva aktivnost može utjecati na stavove i akademsko ponašanje, uključujući pojačanu koncentraciju, pažnju i poboljšano ponašanje u učionici.
Srednjoškolski sportaši imaju manju vjerojatnost da puše cigarete i stvore različite ovisnosti i pate od usamljenosti i niskog samopoštovanja, u usporedbi s vršnjacima koji nisu sportaši.
Tjelesna aktivnost, a posebno sport, mogu pozitivno utjecati na aspekte osobnog razvoja među mladima, poput samopoštovanja, postavljanja ciljeva i vodstva.
Sport u adolescenata poboljšava mentalno zdravlje, zabavu i užitak, promiče timski rad i poboljšava samopouzdanje.
Aktivni sportaši razlikuju se od populacije nesportaša po nizu osobina ličnosti, kao što je emocionalna stabilnost, samopouzdanje, ustrajnost, odgovornost, potreba za dominacijom, unapređuje samopoštovanje i fizički self-koncept, povećava zadovoljstvo sobom.
Pojedinci koji su uključeni u timski sport, moraju prihvatiti grupne norme i preuzeti odgovarajuće uloge ili funkcije kako bi doprinijeli ostvarenju ciljeva grupe. Grupna dinamika nameće razvijanje socijalnih vještina, poput donošenja odluka, preuzimanja liderskih uloga, rješavanje smetnji u komunikaciji i sl.
Mladi koji se bave sportom imaju socijalne vještine koje im olakšavaju uspostavljanje kontakata s osobama suprotnog spola, što povratno utiče na njihovu percepciju osobne romantične privlačnosti, a s druge strane, popularnost sporta i sportaša sama po sebi doprinosi njihovoj atraktivnosti za suprotni spol.
Smatra se da nakon što smo svladali neki tjelesno zahtjevan zadatak, poput uspona do određene visine, igranja teniskog meča ili određenog broja pretrčanih kilometara, trebali bismo doživjeti osjećaj SAMO-DJELOTVORNOSTI. Ovaj osjećaj definira se kao uvjerenje da smo sposobni udovoljiti zahtjevima različitih zadataka koji se postavljaju pred nas, a dovodi do osjećaja postignuća i ponosa, što posljedično umanjuje negativne emocije i depresiju.
Tjelesna aktivnost mogla bi pozitivno utjecati na naše mentalno zdravlje i zbog toga što nam sudjelovanje u njoj .
Vježbanje odvraća pažnju od briga i frustracija, čime se podiže raspoloženje, ublažava depresiju, tjeskobu i stres, te poboljšava mentalne sposobnosti i samopoštovanje. Sportska aktivnost poboljšava naše mentalno zdravlje i kroz interakciju s drugim ljudima koja se odvija tijekom vježbanja i koja nam donosi zadovoljstvo.
Za mlade u razvoju, od predškolskog doba do kraja srednje škole, poželjne su aktivnosti koje potiču cjelovit razvoj motorike, a time i psihe. Tu su sve sportske igre (košarka, nogomet, rukomet, odbojka), polivalentne jednostavne sportske aktivnosti poput borilačkih vještina i tenisa. Djeca se pravilno razvijaju, uče pravila igre, socijaliziraju se, uče gubiti i pobjeđivati, igraju se, zabavljaju se, druže se.
Za studentsku mladež važna je redovita aktivnost zbog prekomjernog sjedenja i učenja. Za njih su korisne aktivnosti u prirodi (kretanje, hodanje, trčanje, orijentacijska kretanja, svi sportovi koji potiču druženje). Za djecu i mlade posebno su poželjni organizirani sportski kampovi u prirodi, čije bi programe trebali oblikovati različiti stručnjaci.
I zato ekipa vratite se sportu što prije!!!.